Praxis filozofija

Pojam Praxis filozofija ili Filozofija prakse označava filozofski pravac tzv. "stvaralačkog", nedogmatskog marksizma koji se oblikovao početkom 1960-ih godina i bio vrlo utjecajan u tadašnjoj Jugoslaviji (osobito u Srbiji i Hrvatskoj) 1960-ih i 1970-ih godina. Naziv potječe od središnjeg značaja (praxis grč. čin, djelo ili akcija) koji kod ovih mislilaca dobiva pojam prakse, grčki praxis. Ime Praxis nosio je i časopis koji je izlazio u Zagrebu (vidi: Praxis (časopis)).

PRAKSA Temeljni pojam "prakse" dobiva u njihovom mišljenju posebno značenje, koje se razlikuje ne samo od svakodnevnog, nego i uobičajenih značenja u tradicionalnoj filozofskoj terminologiji. Termin "praksa" tradicionalno označava bilo koju ljudsku djelatnost; u praxis filozofiji "praksa" je međutim definirana kao »slobodna stvaralačka djelatnost«.

Nešto proširenije, praksa je »slobodna, univerzalna, stvaralačka i samostvaralačka djelatnost kojom čovjek stvara (čini, proizvodi) i mjenja (oblikuje) svoj povijesni svijet i sama sebe; djelatnost svojstvena čovjeku po kojoj se on bitno razlikuje od svih drugih bića.« (Petrović, str. 14) (Za značenje pojma povijest u ovom kontekstu pogledajte članak Historija i povijest u praxis filozofiji.)

Jedino ona djelatnost koja ima ta dva atributa, slobodu i stvaralaštvo, jest "praksa"; i jedino takva praksa (koja se naziva i "revolucijom") jeste kriterij istine. U tome je smisao čuvenih riječi Karla Marxa: »Pitanje da li je ljudskom mišljenju svojstvena predmetan istina, nije pitanje teorije, nego je praktičko pitanje. U praksi čovjek mora dokazati istinu, tj. zbiljnost i moć, ovostranost svoga mišljenja.« (Druga teza o Feurbachu) (Značaj pojma revolucija vodio je Gaju Petrovića do toga da svoje filozofsko uvjerenje nazove Mišljenje revolucije.)

Temeljni pojam "prakse" dobiva u njihovom mišljenju posebno značenje, koje se razlikuje ne samo od svakodnevnog, nego i uobičajenih značenja u tradicionalnoj filozofskoj terminologiji. Termin "praksa" tradicionalno označava bilo koju ljudsku djelatnost; u praxis filozofiji "praksa" je međutim definirana kao »slobodna stvaralačka djelatnost«.

Nešto proširenije, praksa je »slobodna, univerzalna, stvaralačka i samostvaralačka djelatnost kojom čovjek stvara (čini, proizvodi) i mjenja (oblikuje) svoj povijesni svijet i sama sebe; djelatnost svojstvena čovjeku po kojoj se on bitno razlikuje od svih drugih bića.« (Petrović, str. 14) (Za značenje pojma povijest u ovom kontekstu pogledajte članak Historija i povijest u praxis filozofiji.)

Jedino ona djelatnost koja ima ta dva atributa, slobodu i stvaralaštvo, jest "praksa"; i jedino takva praksa (koja se naziva i "revolucijom") jeste kriterij istine. U tome je smisao čuvenih riječi Karla Marxa: »Pitanje da li je ljudskom mišljenju svojstvena predmetan istina, nije pitanje teorije, nego je praktičko pitanje. U praksi čovjek mora dokazati istinu, tj. zbiljnost i moć, ovostranost svoga mišljenja.« (Druga teza o Feurbachu) (Značaj pojma revolucija vodio je Gaju Petrovića do toga da svoje filozofsko uvjerenje nazove Mišljenje revolucije.)